Ja d.o.o.

Ah taj Uskrs! Svi su negdje ili van Zagreba, ili zabijeni doma ili su se kolektivno odlučili ne odgovoriti na moj poziv, što me potaklo da bacim koju „intelektualnu“ splačinu kao izraz mog uskršnje nedjeljnog gnjeva. Eto, malo sam počela učiti (još uvijek nedovoljno s obzirom koliko gradiva imam i koliko vremena nemam), stvorila svoj novi alter ego – Mandi, pogledala 13 epizodu „Studia 60 on Sunset Strip“, stavila skidat 14-u i pokušavala nagovorit kvart na neku kavu, ali bezuspješno. Tako su mi prošli današnji sati.
I sad je majka ušla u sobu i zamišljeno stala kraj prozora. Hm! Mrzim dok radi takve stvari. Zna to napravit bar jednom dnevno. Tipa uđe u sobu dok učim il čitam il gledam televizor, sjedne il se zamišljeno zagleda kroz prozor, pa je onda na to upitam „Trebaš šta?“, što naravno njoj da dovoljno poticaja da bahato odgovori nešto u stilu „Ja vama uvijek samo smetam!“, vine nos u zrak i nadureno napusti sobu. Mnogo sam se borila protiv riječi koje ću upravo izgovoriti, odnosno napisati, al kad je nešto očito, očito je: Moja majka je tinejdžerica. I to na samom vrhuncu puberteta. Mislim da mnogima u mojim godinama koji posjeduju roditelje to nije strano. Svi smo čuli za općepoznat klimakterij. Tata kupi novi auto, a mama plače, jer je tata u novom autu nije odveo na školski ples, već se otišao zapiti i igrat belu sa svojim frendovima, tako da njima pokaže novi auto i da vidi njihove nove aute. Mala šala, tate u Hrvatskoj (bar većina njih) si ne može priuštiti nove aute, ali to kompenziraju na druge načine, primjerice, žele naučit downloadat muziku, i postaju opsjednuti sa tehnologijom u koju se ne kuže, što onda naravno poteže nas jadnike da im to pokušamo objasnit. Takve situacije nikada ne završe povoljnim ishodom ni za jednu stranu. Mi od horora koji prolazimo počinjemo čelavit i sve više sličiti njima, a oni nakon tjedan dana odustanu (naravno nakon što su te proveli kroz mukotrpnu torturu) i nađu novu zanimaciju kojom će te gnjaviti slijedećih ko zna koliko. Mame isto tu i tamo iskažu želju za učenjem nečeg novog. One doduše imaju manje vremena. Žene u Hrvatskoj još uvijek obavljaju većinu kućanskih poslova, što im ne ostavlja puno vremena za neke druge stvari. Hvala Bogu! Ali zna se zalomiti da mama sjedne kraj mene, pa pita da ja njoj napokon objasnim kak funkcionira taj internet, jer ona vidi da svi u serijama surfaju i da onda ja njoj pokažem kak izgledaju te chat sobe. Ona to vjerojatno zamišlja ko velike dnevne boravke sa fensi modernim kaučima, stoličima za kavu od sibirskog hrasta i kavom sa svih dijelova svijeta.



I sad nastupa onaj najgori dio. Ti kažeš DA, sjedni, pokazat ću ti! Prije nego sam i pokrenula Mozillu, već struji pitanje zrakom: „A kakva ti je to ikonica?“, na što ja lijepo odgovorim „To je web browser“. Naravno, nakon toga slijedi pitanje „A šta je to web browser?“, onda ja odgovorim „Nešto uz pomoću čega lakše pretražujemo Internet!“ (ni sama ne znajući točnu definiciju). Pa onda slijedi, „A zašto je to crveno, a ove druge tu su ti plave i zelene?“ „To je ikonica, na njoj je mala lisica – firefox“.......„A koja je razlika između te i ovih drugih, kak ću ja znat na koju kliknut, gdje su mi naočale, meni to sve izgleda isto, sve je šareno, morat ćeš mi ti napisat na koju da ja kliknem, sve po uputama, onda ću ja znat, samo da nađem naočale, pa ćemo nas dvije to sve fino napisat, pa ću ja sama znat na koju da kliknem, pa da odem na Internet, a gdje su mi naočale, a zašto je ta crvena, a ova druga je šarena, jer ima to ikakve veze sa internetom, jer ova druga ikonica neki drugi internet il je to sve isti internet, koliko interneta ima na svijetu, ma ti to sigurno ni ne znaš, gdje su mi naočale, i onda ja mogu pričat sa bilo kime, ja bi pričala sa nekim iz Australije, joooj, znaš imala sam ti ja jednog dečka šta se htio ženit sa mnom, on ti je danas u Australiji, znaš, da sam htjela, bila bi i ja danas tamo, al onda ne bi bilo tebe, ajde njega nađi, on je uvijek bio pametan, sigurno se koristi internetom, gdje su mi naočale, pa onda možemo s njim četat u tim sobama za četanje, ajde ti meni pokaži kako te sobe izgledaju, možda vidimo neku dobru ideju za stan, znaš, ovaj kauč je već dosta star, mislim, ne da je star, al ne valja to više, to ti je tak dok kupuješ nekvalitetno, no, kad nemamo novaca, tak ti je to kod nas, nemaš da si kupiš kvalitetno, pa uzmeš ono najjeftinije, čekaj malo, idem ja po naočale, mislim da su ostale u dnevnoj sobi“. Nakon iscrpnog monologa kojeg moja mama vjerujte mi može izgovorit u 20 do 30 sekundi i nakon što sam zatrpana sa hrpetinom beznačajnih pitanja, u panici smišljam kako se opet izvući iz nastale situacije. Mozak mi radi 200 na sat, jer znam da imam 30 sekundi prije nego što se vrati i prije nego što će ponovno izbiti svađa stoljeća, jer ja njoj citiram „Nikada mi oko ničega ne želiš pomoći“, međutim, imajući gene svojih roditelja, ko i obično iznevjerim sebe, ne smisleći nikakvu izliku, tako da sa saga nastavlja..... Majka sjeda nazad, ovaj put sa naočalama (dogodilo se da je znala donijet i one za daleko, pa bi dobila novu šansu da se izvučem, opet bezuspješno). Napokon se pokreće Mozillica i pamparampam - na internetu smo. No ona sad želi da ja vratim na ono staro šta smo gledali (desktop), da ona sad sa naočalama prouči te šarene ikonice, da joj ja za svaku kažem šta koja znači, da ona ne bi slučajno nešto krivo stisnula, jer ona ne bi da se zbog nje sruši internet i da onda sve to skupa fino ja njoj zapišem, tako da ona može sama na internet dok nas nema doma. Vraćamo se na desktop. Ja joj u detalje (koliko god je moguće ić u detalje sa mojim vrhunskim znanjem, odnosno neznanjem u kompove) objašnjavam ikonicu po ikonicu i svakom sekundom gubim jedan živac i sijedi mi jedna dlaka (dobro da sam zblajhala, a kako je i teško postić platinastu, sad bar imam jako dobru metodu – poučavat mamu kompovima). Mučim se i pričam i onda u jednom trenutku skužim da ona mene uopće ne sluša, već po sobi gleda gdje bi trebalo obrisati prašinu. „Ti mene uopće ne slušaš!“, „Je pa zlato, meni ti to niš nije jasno, izgubila sam se i dosadno mi je, kreni ti meni ispočetka, obećavam da ću te sve slušati, sam polako da ja sve skužim“. I tako ja još jedanput krečem ispočetka i nakon nekih pet minuta uhvatim je u neslušanju OPET i kažem joj „Opet me ne slušaš“. Na što se ona diže sa stolca sva nadurena, ko da ima 10 godina, na rubu plača, da ja nju ne razumijem, da šta ja nju silim učit o kompjuterima, kad se ona u to ne razumije, počinje generalno histeriziranje, da kakvu je ona to djecu rodila, ona je nama pelene mijenjala, ona se za nas brinula cijeli život, zalupi vratima i odlazi gledat Milijunaša. Ja naravno ne vjerujem šta čujem, totalno puknem, derem se za njom one najgluplje tipične tinejdžerske izlizane „Niko ti nije rekao da me rodiš, da mi mijenjaš pelene i da se brineš za mene!“. Ne pričamo dan dva zbog nastalih tenzija, ona slijedeći dan kupi par gluposti preko telesejla, ja joj na to ništa ne prigovorim, jer se počinjem osjećat pomalo krivo, da se možda ipak nisam dovoljno potrudila i obećam si da će slijedeći put biti bolje, međutim nakon 10ak dana ponavlja se ista priča. Nikad nismo došle do nijednog chat room-a, a jadan Australac čeka.
I neka mi sada netko kaže koja je točno razlika između puberteta i menopauze? Depra - check! Problemi sa izgledom – check! Problemi u komunikaciji sa suprotnim spolom – check! Problemi u komunikaciji sa bilo kojim spolom bilo koje dobi – check! Pomišljaji na samoubojstvo – check! Duboko preispitivanje sebe i svoje svrhe na svijetu sa zaključkom da ništa nema smisla – check! Cmizdrenje – check! Razmaženo ponašanje – check! Boli me kurac za sve – check! Debela sam – check! Nitko me ne voli – check! Idem se pofarbat u crno i slušat indie rock/ minival, Diana Ross – check! What's the diference?! It's nice to be woman!
Trebala sam se ovim postom opustit, a ne još više iznervirat! Blago vama jaranima kojima se starci kuže u kompove! Uživajte!
Begam

I napokon post!
Nakon što je vjerojatno svaka jedinka naše prijateljske vrste odustala od dolaska na ovu stranicu. Ko bi se više sjećao adrese?!
Ipak...nakon mnogo grđenja i prije mi Treschick i veličanstvene MENE, da nismo postale madridski izvještaj, dižem se iz mrtvih i glasno zborim onima koji vjerojatno neće niti čut: TU SAAAAAAAM! Vratila se! Jer znam koliko ME trebate i koliko oduševljavam sa svakim napisanim slovom. I znam da se osjećate povrijeđenima i osakaćene duše, jer vam je nije imao tko bogatit svojim ogromnim iskustvom poznavanja svijeta već poduže vrijeme i zato se ispričavam. Ali imajte na umu, da to tako biva dok vam je prija zvijezda. Osoba sa tisuću interesa, osoba bogatog života, koja nema vremena dane provoditi pred kompjuterom. Osoba koja uokolo skuplja iskustva, gradi svoj unutrašnji svijet.....I sad se pitajte: „ZAŠTO?...Zašto to čini?!“....a JA ću vam odgovoriti: Zato jer je zbog mene svijet bolji!!! Ja gradim sebe, da bi se prezentirala vama, da bi vama ubogim dušicama neke stvari bile jasnije i da mi mutavo ne bauljate po ovome planetu. Radim to, jer vas volim, jer sam osoba koja daje. Dragi moji učenici, niste niti svjesni koliko mi značite i koliko mi znači vaša potvrda MENE. Ah...kako sam sjajna!
No dosta o MENI! Sad malo o MENI i TRESCHICK!
U Madridu je naime bilo sjajno. Nema nečega što već niste čuli...al iskopala sam nešto malo u što sam sigurna da niste vidjeli (jerbo mi T. već mjesec dana "donosi" slike! E...da...OĆU KUGLICE!!!).



Tamo gdje noću vole kročiti transvestiti, mi smo hrabro kročile danju, jer smo neustrašive.
Uživajte u NAŠOJ ljepoti!
I ako ima netko ko se kuži u dovođenje podružnica, neka u Hrvatsku dofura OVO!!! Dopuštam Treschick da kaže nešto više o Blancu, jer je ona ipak bila veći manijak za shopping u istom.
Nego dragi moji, znam da sam slaba danas na riječima (osim u ovoj gore odi o sebi)....ali što da vam kažem, osim.....idem radit na sebi, da nam svima bude bolje! U nove pobjede!

P.s. – Skinule su mi se prve dve sezone Dawsonove rječice....pa ko treba...

Ponosno mogu reći da je započeo tjedan kada ću ja biti u Madridu. Doduše, treba se strpiti još koji dan, ali to neće biti teško s obzirom da se strpljavam već zadnjih 6 mjeseci. Treschick i ja ko i obično dobile smo sjajnu ideju osvojit Spaniju. Ispočetka taj plan je sadržavao i mali popis drugih gradova, izuzev samo Madrida, ali zbog nemogućnosti dužeg izbivanja sa posla, morale smo se ograničiti na samo 10ak dana, pa smo odlučile da tih 10ak provedemo i pošteno upoznamo samo jedan. Almodovar, here we come!
Do prije par tjedana, kada smo kupile avionsku kartu, nisam ni bila sigurna hoće li se cijeli plan ostvariti.
Otkrit ću vam malu tajnu. Treschick je shoppingmanijak. Kupuje odjeću ko pomahnitala. Nekako sam se jako dvoumila hoće li uopće ostati išta od tih njezinih evra koje je „kakti“ štedila. Onda sam je fino posjela na kafu i razumno joj pojasnila kako stvari stoje. Lijepo sam joj rekla: napokon ćeš imati gdje prošetati svoju robicu, ipak idemo u grad transvestita. Skočila je od sreće ko luda. Par sati poslije kupile smo avionske karte. Nikada je nisam vidjela sretniju. Mislim da će tu nadmašiti jedino ona sreća, dok će hodati mračnim madridskim ulicama glumeći ženskog transvestita kurvu, a ja ću za njom trčati, noseći u ruci češljić za tapiranje.
Spavat ćemo u malom jeftinom hostelu, gdje nadam se ne caruju buhe, da se ne bi ponovila epizoda iz Barcelone, kad smo se Sklodowska i ja našle u dosta neugodnoj situaciji. Spavati na cesti, ili s buhama?! Tu bi, tu ne bi?! Tu čoh or not tu čoh?! Nakon mnogo razmišljanja odlučile smo se za buhe, al na kraju su nam zaključali rezidenciju, pa smo završile na cesti, al smo onda skužile da u Spaniji nije bed upast u hostel u 2 ujutro. Hm...
Baš me zanima dal bi i danas napravila isto?! Putovanja su uvijek izvanredne situacije. Na kraju krajeva, otkriješ da i buhe mogu biti prijatelji, samo ako si dovoljno otvoren. Ko musavi hipiji. Ipak nam ni jedna buha nije postala trip buddy, što je možda i šteta...novo iskustvo...novi ljudi...jedan moj frend je primjerice prije par godina upoznao ce ce muhu i još uvijek se mejlaju. Ma u biti, ja isto serem, ipak smo upoznale Giovannija, talijana/amerikanca, koji ne govori ni engleski ni talijanski, al smo mu sve vjerovale! Samo kaj je to potpuno druga priča.
Navikla se ja putovat sa Sklodowskom. Imamo mi tu rutinicu da otprilike svakih godinu i po zgrabimo bekpekače i odemo on da road, odnosno train, odnosno airplane. Road-a se u biti nikada nismo ni dotakle.
Treschick je moja nova suputnica. Malo me strah. Imala sam neke čudne snove. Da me bičuje po Almodovarevim naređenjima. Što je najgore od svega, on joj je toliki idol, da mislim da bi se nešto takvo moglo jako lako ostvariti i u javi, da ga sretnemo i da joj on nešto takvo predloži. Zato ću si za svaki slučaj uplatiti osiguranje. Da ne bi bilo. A i zbog ludih Baskijanaca. Rekla sam joj danas šta sam sanjala, a ona mi se samo nasmijala...al znam ja nju bolje. Išle smo kupovat karte za Veneciju, jer nam s Marca Pola ide metalna ptica za Barajas. U Veneciji je sad festivalska ludnica, pa Treschick želi po povratku biti malo i tamo. Kao „malo upoznati grad“...al znam ja nju bolje...ona želi iskoristiti bilo kakvu priliku da se još malo kinđura...ko njezin drugi idol Gustav von Aschenbach.
Mislim da će nam bit baš kul. Vježbat ćemo espańol...dos cafes con leche...y dos aguas por favor....dos falafeles... żdonde esta strassebahn...ups, enschuldigung, la metro, ups soy en Espańa, no Alemania, perdon, where can i find streetcar named desire...flores para los muertos?!!!! AAAAAA! Joj ljudi, već sad ludim. Bit će, kak bi moj buddy Isusek rekao...jebenica!!!
Begam!

Prije dva dana otkrivena je zapanjujuća sličnost između novozagrebačke djevojke i muze jednog od najpoznatijeg belgijskog slikara nadrealizma, Rene Magritte-a. Daljnjim istraživanjem utvrđeno je, da je naime riječ o istoj osobi. Fotoskener metodama dokazana je ova nadasve nevjerojatna činjenica. Radi se o osobi starosne dobi oko 300 godina.



FBI detektivi Fox Mulder i Dana Scully već dulje vrijeme rade na ovom slučaju i prema njihovom izvještaju "Riječ je o neobjašnjivom fenomenu ponavljajućeg života, koji je zabilježen u već nekoliko slučajeva".
"Mlada" gospođica proživjela je već nekoliko života. Prema njezinim riječima svakih 70 godina budi se u istom tijelu, ali na potpuno drugom mjestu. Sa oko 10 godina postaje svjesna svojih prijašnjih života. Nikada nije htjela sa svojom tvrdnjom izaći u medije, jer smatra da bi je držali ludom ili od nje pokušali napraviti "pokusnog kunića". Trenutno se nalazi u Zagrebu, u centru za istraživanje "Perica supreme biology", gdje poznati stručnjaci cijeloga svijeta nastoje objasniti ovaj zapanjujuć fenomen. Gospođica je podvrgnuta brojnim bezbolnim metodama, a kako želi da njezin identitet ostane skriven od javnosti, odlučili smo ne objaviti njezino ime.

1) Mrzim dok me netko sili radit nešto što mi se ne da i pritom je glupo, poput ovoga.
2) Mrzim umjetne bisere.
3) Uvijek sam htjela biti disco diva, ali me previše sram. I nema disca.
4) Opsjednuta sam sa američkim tv serijama.
5) Skoro ni jednu knjigu ne dovršim do kraja. Obično pročitam dvije trećine i onda mjesec dana skuplja prašinu na stoliću kraj kreveta. Onda je prebacim na zidnu policu da tamo skuplja prašinu, istovremeno uzimajući novu knjigu više-manje iste sudbine

Čitala sam malo Sklodowsku neki dan. Jedan njezin tekst je u meni pobudio veliki žar nostalgije, zbog čega sam se bacila u malo istraživanje svoje uboge memorije. Prisjećanje baš nije prošlo kako sam očekivala. Svjesna činjenice da sam mentalni kripl, zadnjih 15-20 godina oko sebe gradim malo carstvo prašnjave opipljive memorije. Treschick, Sklodowska i ja sežemo daleko u prošlost. Hengale smo mi i sa dinosaurima, dok se Sklodowska nije s njima zakačila oko evolucije. Evo šta sam sve iskopala:
Uživajte jarani! hihihihihi!!!


Sklodowska i Treschic u svojem najboljem izdanju. Pojedi me nježno! Buahahahaha Lokacija: moj bivši stan. Povod: moj deveti ročkaz. Starosna dob malih djeva na slički: osam godina


Ovo je koliko me memorija služi (a ne služi me)...mislim...10 ročkaz Treschick. Lokacija: Treschick-ino sadašnje prebivalište. Na slici uočavamo da se Treschick već tada bacila u treschick vode. Respect obleka!


S druge strane...dokaz da smo zbilja imale "ukusa za oblaćenje"! Treschick izgleda ko Prince, a za sebe ne mogu naći dovoljno gnjusan komentar. U...u, za ovu imam točan datum: Dan škole, 29.05.1995.


Još jedan dokaz "prekrasnog oblaćenja"! Ajme, majica u hlaćama...to čak ni G.T.-u ne prolazi Ovo je mislim 1996. Otprilike razdoblje kada se formirala udruga "Sekca", kasnije preimenovana u "Gacove" (gacov=100% cool). Izuzev toga, djevojke su postale i bitan dio moje tadašnje oporuke:

Buahahahahahahahahahahahahahahahahahahahaha!!!!

I da zaključim sa 1998. Razdoblje polaganog ulaska u punk vode. Ovo je tek početak. Također razdoblje kada su se počele buditi sumnje da Treschic gaji osjećaje prema istom spolu (slika), za koje je kasnije jako dobro potvrdila da nisu točne... Plus Sklodowska više nije mali nerd sa cvikama, već se razvija u stasitu ženu


Pa pa!


P.s. Još svakako treba dodati ovu:



Da se pokaže kako smo mi bile hip curke i da su naše današnje predivne guze produkt dugogodišnjeg micanja riticom kod Tihanice Škrinjarić.

Jučer smo imale "Babinjak", za Miss Treschick (ujedno i Moks) napominjem još jednom Babinjak!!!
Neke legice, iako su žene posljednjih 22 godine(nisam im vidjela vaginu, al duboko vjerujem da posjeduju istu), još uvijek nisu svjesne značenja te riječi. Al nema veze, ljubav je jača! (joj, već vidim da će me treschick gadno napast zbog ovih optužbi, al briga me! Treschick, mogu ti sam reč da sam , čitaj kul )
Enivej, poanta svega ovoga jest ta da smo se super prežderale finih tortilja (Svaka čast Mateici!) i onda se poslije bacile na tekilu (kako ko). Ja sam drmala po njima sve u 16 i nikako mi se nije činilo da ta silina alkohola ostavlja neki efekt. Dok se naime nisam ustala i krenula doma. Do kuće sam bila pijana ko smuk. Uspjela se zbrukat pred jako dobrim frendom, leć u krevet, i ustat se jer sam osjetila čar nadolazečeg riganca. Što je večer odmicala dalje, to sam ja bila pijanija. Obično se ide od pijanog u trijezno stanje, a ne obrnuto, od trijeznog u sve pijanije (A NIŠTA NE PIJEŠ!) Bilo me strah da to nikad neće prestat. Da ću postajat sve pijanija i pijanija, da neću moć na posao ni davat ispite, već ću samo moć ić van i zajebavat se, a ni to neće dugo potrajat, jer će svi nakon nekog vremena zaključit da sam alkoholičarka i neće se više htjet družit samnom. Aaaaaaaa! Pijanofobija! Neću vam ni spominjat kakve sam sve imala snove. Buuuuu!
Moje pitanje je: Dal tekila uvijek djeluje tako ili se to dogodilo samo meni? (pila je ja i prije, al nikad u ovolikim količinama, pa ne znam što me snašlo!)
Idem sad! Aj bok!

Nije mi jasna ljudska opsjednutost sa vatrometima! Neka mi neko objasni što je tu tako suuuuuper. Blejanje u nebo u debilne oblike što meni najviše liči nekoj spiganoj palmi u raspadu. Stara me maloprije zvala da idem gledat vatromet. Ko i obično na finjaka sam je odjebala. Inače mi to ne smeta, al u ovo doba godine tri puta dnevno odzvanja iz dnevnog boravka „Dođi na balkon gledat vatromet“! Malo mi je već počelo titrat oko na tu rečenicu. Mrzim glupe vatromete i nije mi jasna euforija oko njih. Ljudi nisu ni svjesni koliko glupo izgledaju u samom činu oduševljavanja vatrometom. Ko kakvi psi se zableje u nebo jer vide svjetlucave balone u raspadu i onda ponavljaju „waaauuu, waaauuuu, waaauuu“. To me malo podsjeća na:



Možda ne bi imala takvih problema sa vatrometom da me jednom prilikom dotični nije napao. Kol'ko god to blesavo zvuči, vjeruj te mi, nije plod moje mašte niti isječak moga sna. Prija i ja smo bile na nasipu, a u Močvari je bila neka svadba popraćena tantarantan VATROMETOM! Uzvanici su se fino stali na sigurno, a paljbu su usmjerili drito iznad naših glava (mi smo bili nekih 70m udaljeni od njih). I tako su fino počele pucketati palmice raznoraznih boja, međutim nisu se raspale do kraja u zraku, već su ti zapaljeni svjetlucavi dijelovi počeli padati oko nas. Kako se nikada do tad nismo susrele sa nečim takvim, primile smo se za glavu i počele trčati ko manijaci, jer nismo znale koliko štetnu posljedicu bi mogao ostavit djelić raspadnute palme na našim ubogim tjelesima. Nismo imale čime uzvratit paljbu, osim psovkama koje su se izgubile negdje po putu do naših vatrometom oduševljenih uzvanika. Oni su toliko očarano blejali u „svjetlucavo čudo“, da nisu niti zamijetili da su istim ugrozili krhko zdravlje dvaju nevinih djeva. I dok su se oni fino nakon „urnebesnog šoa“ pokupili nazad u Močvaru prežderavat se dimljenim lososom i pršutom, nama je ostao vječni ožiljak straha od jedne od najglupljih stvari koju je ljudski um mogao izmislit. Mnogo novaca je utrošeno u bezbrojne seanse, kojima nikada nismo uspjele pridobiti prvobitno psihičko zdravlje. Zauvijek ćemo biti obilježene vatrometofobijom! Stoga, osim što vatromete mrzim, ujedno ih se i bojim. Aaaaaaaaaaa!!!


P.s. Sretna Nova Godina Jarani!!!

Nisam se dugo ovak nasmijala (dobro...izuzev Borata!)!
Mislim da treba imati talent da budeš takav kreten.
Predvodnica legije budala - SOJA BIKARBONA - ja joj dajem svoj glas!!! What can I do, she makes me laugh!

Napokon sam gledala Borata! Planovi drage mi prije Treschick od prije 2 mjeseca, dok je gospođica kolegica imala divx na lageru kod sebe na poslu, su se nekako izjalovili, zbog njezine nesposobnosti uzimanja praznog cd-a iz svog dragog doma, svaki put kad je išla na posao. Naravno, nakon nekog vremena Borat je odlepršao sa kompova njezine firme, nakon što su si ga svi spržili. Svi, osim moje drage nesposobne legice. Jedino što me tješi jest činjenica da je miss Treschick fulala projekciju našeg kazahstanca prije nekih tjedan i po, koja se također održavala na njenom radnom mjestu, totalno clueless, da će do same uopće doći. Mislim da bi je ubila da ga je gledala bez mene! Ovo pomalo zvuči čudno. Zadivili bi se, ali oni tamo doista rade. Projekcije se prikazuju u slobodno vrijeme. Da se odmah opravdam prije nego me Treschick brutalno napadne, da grdim njezin workingplace.
Enivej, nakon podužeg nabrijavanja koje je trajalo zadnjih nekoliko mjeseci, napokon smo prekjučer otišli u kino pogledati to remek djelo.
Znate ono dok vam ljudi pričaju kako je neki film genijalan i kako ga obavezno morate pogledati i vi se ful nabrijete i pogledate ga, ali ste zbog svih tih priča očekivali više, pa vam na kraju sve skupa izgleda ko velika kakica? E pa s Boratom se nimalo nisam razočarala. Iako sam očekivala jako puno, film je ispunio sva ta očekivanja. Svaka čast Sacheku!!!
Two thumbs up!



Stoga, svi vi koji ga niste gledali i gajite one lijepe slatke osjećaje prema američkoj naciji, marš u kino!!!

Nešto sam pohvalila, nešto moram i popljuvati!
Kreće.......ako mislite ić u neki šoping put Graza punog kul H&M odjeće, toplo preporučam odgoditi taj čin na neko vrijeme. Danas smo Treschick, gospodin švaler i ja uzgajali vene u busu bez ikakve koristi. Drondanje Autotransom se nije nimalo isplatilo. I iako smo potrošile po 200 eura svaka (gospodin muškarac nije dosegao tu šifru, a i da je.....mislim da bi se malo zabrinula!), shvatile smo da ništa od tog novca nije utrošeno na nešto što bi ekšli bilo korisno. Skužile smo da smo spizdile više-manje sve pare na donji veš. I to treš donji veš! Razlog je taj, da je ponuda tako jadna, da nismo imale drugog izbora, pa smo svoju šoping maniju usmjerili na jedino što nam se nudilo, a da kolko tolko izgleda ok. Zasada se držite zagrebačkih dućana. Novootvoreni City centar nije toliko loš (fak, opet hvalim!!! aaaaarrrrggggghhhhh!). Uglavnom, trenutna ponuda H&M-a je smeće, smeće, smeće, smeće, a kako smo Treschick i ja stare ukusnjare i oblaćimo se najkul na svijetu, možete u potpunosti vjerovati našoj predodžbi.
Four thumbs down!



Ipak moram još jednu pohvalu uputit zakon korzetu koji je od danas u vlasništvu Treschick!!!